Zamislimo na trenutak da isto pravilo vrijedi i izvan stadiona. Da svaka sumnjiva odluka javne vlasti mora proći dodatnu provjeru. Da svako veliko obećanje ima svoju usporenu snimku. Da svaka prijevara nosi posljedice, bez obzira na to tko ju je počinio.

Shrvani hrvatski nogometni heroji sletjeli su u zagrebačku zračnu luku dr. Franjo Tuđman. Nakon što su odigrali 360 minuta na SP-u, od toga jedno poluvrijeme vrhunsko, sve ostalo je za ozbiljnu analizu, nitko ne priča o nogometu. Nacija se podigla na noge, čini se spremna kao 1991. da napadne Fifu protestnim pismom nakon što je Portugal 2:1 slavio o otišao na ogled Furiji. Kroz povijest nije prvi put da suđenje nije bilo dobro, ali sve je to mala beba za krađu Leifa Sundella protiv Nijemaca 1996. godine. Tada smo s razlogom podivljali i zazivali video tehnologiju, koja je dva i pol desetljeća kasnije stigla. Nakon Portugala – pišemo peticiju da ga – ukinu.

Nema tehnologije u nogometu koja je izazvala toliko podjela kao VAR. Jedni tvrde da je ubio emociju igre, drugi da je konačno uveo više reda i pravednosti. I jedni i drugi imaju pravo. VAR nije savršen. Ne uklanja sve pogreške, ne sprječava različita tumačenja i ne može ukinuti ljudski faktor. I dalje će biti spornih jedanaesteraca, zaleđa koja se mjere centimetrima i odluka koje će dijeliti javnost.

Ali postoji jedna činjenica koju nitko ne može osporiti. VAR je uveden zato što se nogomet nije želio pomiriti s očitom nepravdom. Priznao je da sudac može pogriješiti i da pogrešku treba pokušati ispraviti. Zanimljivo je da se upravo oko toga vodi najveća rasprava. Gledatelji će satima analizirati jednu situaciju. Televizije će danima vrtjeti usporene snimke. Stručni suci povlačit će crte, uspoređivati kadrove i objašnjavati zašto je odluka bila ispravna ili pogrešna. Navijači će se svađati, klubovi izdavati priopćenja, društvene mreže gorjeti od komentara.

Koliko nas zapravo strast prema najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu može zaludjeti. I izbaciti nam svaki racio iz glave. U svakodnevnom životu prijevare susrećemo gotovo na svakom koraku. Lažna obećanja u politici, nepoštenje u poslovnom svijetu, pogodovanja, korupciju, manipulacije informacijama, dvostruka mjerila, lažne životopise, kupljene diplome, namještene natječaje i bezbroj malih svakodnevnih obmana koje više gotovo i ne primjećujemo. Na njih reagiramo puno tiše nego na jedan pogrešno dosuđeni kazneni udarac. To je paradoks koji mnogo govori o nama.

U nogometu tražimo apsolutnu pravednost. U društvu se zadovoljavamo prividom pravednosti. Još je veći paradoks što će mnogi bez razmišljanja reći da je VAR uništio spontanost igre jer svaku dvojbenu situaciju vraća na ponovno pregledavanje. Isti ti ljudi često će u stvarnom životu prihvatiti odluke koje nitko nije provjerio, tvrdnje za koje nema dokaza i obećanja za koja unaprijed znaju da neće biti ispunjena. Kao da smo razvili neobičnu sposobnost. Na stadionu ne vjerujemo vlastitim očima dok ne vidimo usporenu snimku. U društvu vjerujemo svemu, čak i kada nam činjenice govore suprotno.

Možda zato nije pretjerano reći da je prijevara postala jedno od zaštitnih obilježja moderne civilizacije. Ona više nije iznimka koja izaziva zgražanje. Često se predstavlja kao snalažljivost, sposobnost, politička vještina ili poslovna inteligencija. Onaj tko vara ponekad je uspješan. Onaj tko inzistira na poštenju nerijetko ispada naivan. Zamislimo na trenutak da isto pravilo vrijedi i izvan stadiona. Da svaka sumnjiva odluka javne vlasti mora proći dodatnu provjeru. Da svako veliko obećanje ima svoju usporenu snimku. Da svaka prijevara nosi posljedice, bez obzira na to tko ju je počinio.

Možda tada ne bismo imali pravedno društvo. Ali bismo imali društvo koje barem ne pristaje na očitu nepravdu. Nažalost, na to ste bezuvjetno pristali!